Prateći od samog početka kiparski rad i razvoj Peruška Bogdanića (a bit će tome uskoro punih četvrt stoljeća) moglo se zapaziti kako teži elementarnim, primarnim oblicima koji nose u sebi stanovitu zagonetnost, višesmislenost, simboličnu vrijednost. Jednostavnost kojoj se obraćao nije nikada bila čista geometrijska solucija, a bogme niti izravna organska asocijacija. Služio se upravo kombinacijom prirodnih i mentalnih poticaja, koristio vrlo često tvar i gradivo pogodno za neposrednu obradu (drvo, kamen), pa nije ni mogao zaći u zabran egzaktnog konstruktivizma, strogih matematskih struktura, jednoznačnih rješenja.

Simbolična vrijednost koju su Bogdanićevi kipovi oduvijek emanirali nije bila antropomorfna, ali jest biogenetska, energetska, mitska. Oblici što ih je stvorio bili su sažeti, u sebi sabrani, no isto tako su računali na okolni prostor, katkad čak me|usobno komunicirali, a u svakom slučaju širili vibracije na koje je gledatelj trebao odgovo­riti, odnosno prema njima nije mogao ostati ravnodušan. Lako ih je bilo zamisliti u kakvom memorijalnom, funebralnom, sepulkralnom okružju kao menhire i nišane, kao obeliske i stećke, kao stele i anomalne križeve. Povezavši jednostavnost vi|enja sa složenošću sugestije i pozitivnost izazova s mračnim naličjem fatuma uspostavio je morfologiju kao stvorenu za komemorativne, monumentalne zadatke.